''Naši'' političari (Židovi cionisti), iako su otkriveni i pročitani, i dalje se prave blesavi i potpisuju sve što im narede Židovi cionisti višeg ranga iz Brisela, Londona, SAD ili Vatikana.
Židovski pisac Jack Bernstein: “Meni je prilično poznata vaša taktika, draga moja Cionistička braćo, kojom se služite da ušutkate one koji pokušavaju objelodaniti vaše subverzivne radnje. Ako ta osoba nije Židovske nacionalnosti, vi je odmah proglasite “anti-semitom”,što je samo jedna dimna zavjesa koja vam služi za sakrivanje vaših prljavih rabota. Međutim, ako je osoba koja vas razotkriva Židov, onda se služite drugom taktikom...
''Naši'' političari (Židovi cionisti), iako su otkriveni i pročitani, i dalje se prave blesavi i potpisuju sve što im narede Židovi cionisti višeg ranga iz Brisela, Londona, SAD ili Vatikana. Sada narod ipak puno više zna o njihovoj perfidnoj igri koja je uvijek na našu štetu, a na njihovu korist.
Cionizam i Prvi svjetski rat
U drugoj polovici 19. stoljeća u Europi je nastao pokret poznat kao Cionizam. Cionizam je prvobitno imao za svoj cilj osnivanje židovske države na području Palestine. Danas se ovaj pojam odnosi na one Židove koji žele proširiti sadašnju državu i na okolne prostore koji su trenutno vlasništvo Palestinaca. U svom širem značenju, pojam “Cionist” se odnosi i na određene elemente iz Židovske zajednice koji vjeruju u tzv. Židovsku superiornost nad ostalim narodima, tako stavljajući svoje vlastite interese ispred interesa naroda države u kojoj borave.
Velika je greška vjerovati da su svi Židovi pobornici “Cionističke mafije” ili zagovornici Židovske superiornosti. U stvari, neke od najjačih osuda Cionizma upravo dolaze od strane pojedinih Židova. Postoji mnogo anti-Cionističkih knjiga i rukopisa pisanih od strane značajnih Židovskih pisaca, povjesničara i novinara kao što su John Sack, Alfred Lilienthal, Noam Chomsky, Israel Shahak, Benjamin Freedman, Jack Bernstein, Henry Makow, i Victor Ostovsky, samo nekoliko njih ovdje navodimo.
Postoji također Židovska vjerska grupa koja se naziva “Neturei Karta, Jews United Against Zionism” (Ujedinjeni Židovi Protiv Cionizma). Zbog svojih hrabrih istupanja, ovi ljudi su morali podnijeti mnoge žestoke udarce Cionističkih klevetničkih grupa kao što su the Anti Defamation League (ADL) – organizacija koja se specijalizirala u blaćenju, klevetanju i špijuniranju. Pisac Jack Bernstein najbolje je opisao prljavu prirodu ADL-a ovako:
“Meni je prilično poznata vaša taktika, draga moja Cionistička braćo, kojom se služite da ušutkate one koji pokušavaju objelodaniti vaše subverzivne radnje. Ako ta osoba nije Židovske nacionalnosti, vi je odmah proglasite “anti-semitom”,što je samo jedna dimna zavjesa koja vam služi za sakrivanje vaših prljavih rabota. Međutim, ako je osoba koja vas razotkriva Židov, onda se služite drugom taktikom:
* Prvo, ignorirate optužbe nadajući se da se informacija o tome neće daleko proširiti
*Ako se informacija proširi, onda je vi pokušate ismijavati kao i osobu koja je promovira.
*Ako ni ovo ne pali, onda je vaš slijedeći korak – atentat na ličnost. Ako čovjek nije imao skandala iza sebe, onda ćete se vi potruditi da već izmislite neki.
*Ako ništa od ovoga ne donese željeni efekat, vi se onda nećete ustručavati ni fizičkog napada na tu osobu.
Vi nikada niste pokušali dokazati da je sama informacija netočna. Tako, prije nego što započnete svoje napore da me ušutkate, ja vam nudim jedan izazov: Vi kao Cionisti skupite određeni broj Židova Cionista i svjedoka koji će zastupati vaše stavove; a ja ću skupiti isti broj osoba koji su anti-Cionisti, pro-američki nastrojeni Židovi i svjedoci...
Ne moramo ni reći, da Bernstein-ov izazov nikada nije bio prihvaćen.
Međutim, Cionistima s kraja 19. stoljeća jedna od prepreka u shemi preuzimanja Palestine bila je ta što je Palestina u to vrijeme bila pod Turskim Otomanskim Carstvom, i u to vrijeme Turcima nije ni na pamet padalo da se odreknu tog komada teritorija, koji su smatrali svojim vlasništvom, u korist europskih Cionista. Vrlo malo Židova je u to doba živjelo na području Palestine, i Židovi inače nisu ni imali kontrolu nad tim prostorima sve od vremena Rimskog Carstva.
To ujedno i briše mit kako se “Arapi i Židovi stoljećima bore oko ovog teritorija”. Šačica arapskih Židova koja je u to vrijeme živjela u Palestini vrlo se lijepo slagala s Muslimanima i nije izražavala nikakvu želju da zbaci s vlasti otomanske vladare i osniva izraelsku državu. Inicijativa odvajanja Palestine od Otomanskog Carstva došla je direktno od strane europskih Cionista, koji su postali vrlo utjecajni u mnogim europskim zemljama.
Nekim “slučajem” Cionističkoj mafiji se uskoro ukazala i jedna velika prilika. Došla je 1914.-ta godina i počeo je veliki rat između Njemačke, Austro-Ugarske i Turske, s jedne strane, protiv Engleske, Francuske i Rusije, sa druge strane. Da bi se zadržali na temi rujanskog događaja i “Rata Protiv Terorizma”, nećemo ulaziti u analizu razloga i podloge za Prvi Svjetski Rat. Ono što moramo razumjeti je da su Cionisti odigrali vrlo važnu ulogu u uvlačenju SAD u ovaj krvavi europski sukob – rat u kome SAD nisu imale apsolutno nikakvog vitalnog interesa da sudjeluju.
Situacija je bila ovakva. Do 1916.-te godine Nijemci, Austrijanci i Turci su skoro dobili taj rat. Rusija je bila u kaosu i skoro je bila kompletno progutana komunističkom revolucijom. Francuska je imala strašne gubitke, a Britanija je bila opkoljena njemačkim podmornicama. Njemačka je ponudila Britaniji prekid rata uz uvjete koji su tada odgovarali Britaniji. Ali su Britanci kao i internacionalni Cionisti imali još jednu igrajuću kartu.
Britanska vlada i Cionistički lideri napravili su jedan prljavi dogovor. Cioniste je vodio Chaim Weizmann, čovjek koji će kasnije postati prvi predsjednik Izraela. Cionisti su obećali da će uvući u rat moćne SAD na strani Britanije, koristeći svoje utjecajne veze, tako da će onda ovi moći slomiti Njemačku i Tursku, a zauzvrat Britanija će njih nagraditi preuzimanjem Palestine od poraženih Turaka, kada se rat završi. Britanci su prethodno htjeli dati Cionistima neka područja u Africi, za formiranje Židovske države, ali Cionisti su bili istrajni u svom zahtjevu za Palestinom. Tako, kada se Palestina nađe pod britanskom kontrolom, europskim Židovima će biti dozvoljeno da je nasele u velikom broju, i tako osnuju svoju državu.
Cionistički moćnici kao Bernard Baruch, Louis Brandeis, Paul Warburg (osnivač Američke Banke Federalnih Rezervi), Jacob Schiff, i drugi odmah su počeli s obradom američkog predsjednika Woodrow Wilsona. Preko noći je američki tisak, većinom kontroliran od strane Cionista, pretvorio njemačkog kajzera i njegov narod u “krvožedne Hune”, odlučne da po svaku cijenu unište zapadnu civilizaciju. Tako su SAD 1916.-te godine, uz pomoć režiranog incidenta s američkim brodom “Lusitania” (potopljen od strane Britanije, a optužili Njemačku) ušli u rat na strani Britanije, s parolom “osiguravanja demokracije u cijelom svijetu”.
“Potprašimo Hune!” glasio je poznati propagandni poster Freda Strothman-a, – taj slogan je postao i ratni poklič svih američkih patriota. Woodrow Wilson je bio zatečen jakom i čudnom silom koja je bila izvan njegove kontrole – silom koju je on sam već pokušao opisati u svojoj knjizi “Nova Sloboda” intrigirajućim riječima:
„Otkako sam ušao u političke vode, mnogi ljudi su mi privatno povjeravali svoje tajne i stavove. Neke od najvećih ličnosti SAD na poljima trgovine i industrije se plaše nečega. Oni vjeruju da postoji jedna tako moćna, tako organizirana, prepredena, sveobuhvatna i uvjerljiva sila, da samo sa šaptom mogu o njoj govoriti”.
U međuvremenu u Njemačkoj, – gdje su Cionističke snage također imale strahovito veliki utjecaj na tisak i industriju – ratni entuzijazam je odjednom splasnuo, razvodnjen pomoću medija, čiji su vlasnici mahom bili Židovi. Također, marksističke i Židovske vođe radničkih sindikata počeli su organizirati radničke štrajkove u njemačkim tvornicama oružja. Tako sa njemačkim odjeljenjem internacionalne Cionističke mafije koje je podrivalo Njemačku iznutra, i engleskim i američkim odjeljenjima koja su uspjela uvući Ameriku u rat, nije prošlo dugo dok Njemačka, Austrija i Turska nisu poražene i njihove mape prekrojene od strane pobjedničkih sila, Versajskim Sporazumom (Treaty of Versailles), 1918.-te godine.
Uz mnoge Cionističke bankare koji su bili prisutni i koji su utjecali na Versajski Sporazum, Cionisti su imali i svoju vlastitu delegaciju tamo, koju je predvodio Chaim Weizmann. Velika Britanija je izdala poznatu Balfour-ovu Deklaraciju u studenom 1917.-te godine, godinu dana prije njemačke kapitulacije, mada je ona bila pripremljena još 20 mjeseci ranije, uz Weizmann-ovu inicijativu.
Deklaracijom se dozvoljavala masovna emigracija Židova u Palestinu, uz obećanje zaštite prava Arapa. Arapi koji su živjeli u Palestini, nisu povjerovali u ova obećanja. Mada su žestoko protestirali, nisu mogli ništa učiniti kako bi zaustavili val židovskih emigranata. To je bio prvi korak kreiranja onoga što će postati izraelska država, 20 godina kasnije.
Nekoliko godina nakon rata, jedan američki Cionista, milijunaš, po imenu Benjamin Freedman prekinuo je sve svoje veze s ovom organizacijom, i okrenuo se protiv nje. Freedman je bio vlasnik kompanije the 'Woodbury Soap Company' i jedan od mnogih Cionista koji su bili prisutni Versajskom Sporazumu. Imao je vrlo dobre veze uključujući i nekoliko američkih predsjednika. Freedman-u se smučilo kriminalno ponašanje Cionističke mafije i tako je posvetio veći dio svog bogatstva, i života, razotkrivanju istina u vezi oba svjetska rata, kao i Cionističkih manipulacija u Americi.
Freedmanovi opsežni (i sakriveni) rukopisi, govori, i knjige na ovu temu, predstavljaju obaveznu literaturu (ukoliko ih uspijete pronaći!). Ovde je jedan kratak izvod iz govora kojeg je Freedman održao 1961.-ve godine u Willard Hotel-u, u Washington DC, u kome je opisao ove sile i pozadinu ulaska Amerike u Prvi svjetski Rat :
“Njemački Cionisti, koji su predstavljali Cioniste istočne Europe, otišli su u Britanski Ratni Kabinet i – biti ću kratak, pošto je ovo dugačka priča, ali imam dokumente kojima mogu dokazati sve što tvrdim – i rekli su: “Slušajte. Još uvijek možete dobiti ovaj rat. Ne morate se predati. Ne morate prihvatiti mirovne uvjete koji su vam ponuđeni od strane Njemačke. Vi ćete dobiti ovaj rat ukoliko Sjedinjene Američke Države uđu u njega, kao vaš saveznik. SAD nisu bile u ratu u to vrijeme. Mi smo tada bili svježi, mladi, bogati i moćni. Rekli su Englezima: „Mi vam garantiramo da ćemo uvući SAD u rat kao vašeg saveznika, ako nam vi obećate Palestinu nakon što pobijedite u ratu”. Drugim riječima, dogovorili su se.
Engleska je imala toliko prava da obećava Palestinu bilo kome, isto koliko bi imale prava SAD da obećaju npr. Japan – Irskoj, iz bilo kakvog razloga. Apsolutno je apsurdno da Velika Britanija, koja nikada nije imala interese, niti bilo kakva prava na području palestinske teritorije, da nudi Palestinu kao zalog kojim će platiti Cionistima uvlačenje Amerike u rat. Međutim, oni su dali to obećanje, u listopadu 1916.-te godine. Vrlo kratko nakon toga, ne znam koliko vas se toga sjeća, SAD koje su bile totalno pro-njemački nastrojene u to vrijeme, ulaze u rat kao britanski saveznik“.
Mi možemo samo raspravljati u kojoj mjeri je ovaj prljavi dogovor između Britanaca i Cionista dao doprinos uvlačenju i pogibiji američke djece u ovom krvavom europskom sukobu. Mnogi, kao i Freedman, vjeruju da je to bio i jedini razlog za ulazak Amerike u taj rat. Drugi, kao i ja, pisac ovog teksta, misle da je to bio samo glavni dodatni faktor. Međutim, ono oko čega se možemo složiti je činjenica da – Cionistima nije ni malo smetalo da Amerikanci ginu zbog njihovih sebičnih interesa. Čak i u Enciklopediji Britanici, kao i u MS Encarta (traži pod: „Balfour Declaration“) potvrđuje se ova činjenica. Ovdje je jedan izvod:
Balforova deklaracija
Balforova deklaracija je dokument napravljen u ožujku 1916.–te godine, a objavljen u studenom 1917.-te godine, za vrijeme Prvog Svjetskog Rata, od strane Arthur-a James-a Balfour-a, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Britanije … dokument je specifično izrazio podršku britanske vlade Cionistima za osnivanje nacionalne države Židova na području Palestine.” Dokument je obavezao britansku vladu da učini sve napore u ostvarenju ovog zadatka” uz dodatak da se mora jasno razumjeti da se ne smije ništa učiniti što bi narušilo prava postojeće ne-Židovske zajednice u Palestini.
Svrha ovog dokumenta je bila da se zadobije podrška Židova kako iz zaraćenih država, tako i Amerike. Kao rezultat ove deklaracije, 1948.-me godine došlo je do osnivanja Izraela kao nezavisne države, na naznačenom teritoriju.
Danas, zahvaljujući alternativnim medijima, znamo tko je Izrael i tko su naši Židovi cionisti!
NAPOMENA: Upadaju nam u računalo, mijenjaju slike na objavama, iskrivljuju riječi, blokiraju linkove, usporavaju na serveru… javite nam na This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Čitajte nas na našem portalu: http://istinomprotivlazi.com
Komentirajte na našoj fb stranici: https://www.facebook.com/istinomprotivlazi1/
Opća deklaracija o ljudskim pravima: Član 19. 'Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvaća i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obavijesti i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice'
Do smrti se bori za istinu i Gospod će se boriti za te (Knjiga Sirahova 4,28)
