person_outline
search
hrendeitpt
  • Posted
  • Read 18135 times

Prof.dr.sc. Petar Vučić: Tko i što je stvorilo ustaše?

„Još nitko, gospodo, ne nadvlada Hrvate oružjem pa ipak Hrvat ostane posljednji.
Hrvat leži žrtvom spletaka…Ja se spletaka nadasve bojim.“ (Ante Starčević, 1861)

„Mišljenja smo da je Hrvatska cijelo vrijeme o kojemu je riječ bila zaposjednuta zemlja i da su za sva djela koja je počinila hrvatska vlada bile odgovorne okupacijske sile. Američki tužitelji u procesu protiv njemačkih generala s bojišnice u jugoistočnoj Europi od 1941-1945. Josip Pečarić, Pismo izraelskog veleposlanika (DNEVNO, Zagreb, 9. ožujka 2014).

20180209 135915

Nakon što su fejzbukovci blokirali dijeljenje teksta akademika Pečarića blokirali su i ovu objavu... neka se zna u kakvoj državi živimo 

Uvod: Govoriti o ustašama ne znači govoriti o ustašama iz 1941-1945. nego govoriti o hrvatskoj povijesti jer ustaše su politička imanencija hrvatstva i hrvatske povijesti (ostvarenje hrvatske volje za moć). O ustaštvu se, dakle, može govoriti i samo kao duhovnoj kategoriji prisutnoj u metafizičkom hrvatstvu. Dakle, na dvije razine: metafizičkoj i praktično političko-etičkoj razini. U ovoj raspravi treba razlikovati kad se govori na kojoj razini, jer, što je apsurdno, od neprijatelja Hrvata i hrvatstva izloženo kritici nije samo ono praktično političko-etičko, nego pače i ono metafizičko koje, dakle, nema nikakve odgovornosti za eventualne grijehe onoga drugoga. U tom slučaju to je govor iz mržnje na Hrvate i hrvatstvo.

Između ostaloga, ustaše su vojni i revolucionarni pojam hrvatstva, kao jednog od oblika ostvarenja svoje volje za moć. Ako ne prije a onda već u XII, st spominju se kao hrvatska vojska o čemu piše Pavičić: „ U doba provale Tatara u XII. st. hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. zatražio je od hrvatskoga bana i Hrvatskog državnoga Sabora da organiziraju vojsku pučkih ustaša (narodna vojska).

U Dubrovniku na tvrđavi Imperijal nalazi se kamena ploča na kojoj piše: 'Ovdje je čuvala stražu 1915. satnija pučkih ustaša'. Renegat Ferdo Šišić, povjesničar, govoreći o smrti kralja Ladislava, hrvatsko-ugarskoga kralja 1382. kaže da su se protiv ženske vlasti pobunili braća Horvat sa svojim ustašama, te Tvrtko kao i Hrvoje Vukčić Hrvatinić i brat mu Vukac. On pače spominje pučke ustaše od IV. st. dalje kao hrvatsku vojsku.

Po Klaiću kmetska vojska Matije Gubca zvala se ustaška vojska. Isto tako i Filipovićeva vojska muslimana za okupacije BiH 1878.zvala se ustašama, a i hercegovački ustanak su digli ustaše. August Cesarac 1939. u drami Domovine sin kad govori o Rakovičkoj buni govori o ustašama (Kvaternikove ustaše), Ivan Košutić spominje pučke ustaše od 1905.…

Dakle, treba razlikovati pojam povijesnog ustaštva od ustaštva NDH. Konačno, tko je i što je stvorilo ustaše? Je li hrvatska povijest mogla biti i proći i bez ustaša? Bez duha ustaštva? Kao politička ideja i politički pokret jasno je da su rezultat političkog, da im je bitak politički.

Za odgovor je važno koje su ga političke okolnosti uvjetovale na koje Hrvati nisu mogli djelovati da budu drukčije. Ustaški pokret, njegov nastanak i njegova sudbina ne može se odijeliti ni razumjeti bez razumijevanja svjetskih, prije svega europskih političkih kretanja koje su vodile II. sv. ratu, kao posljedice pogrešaka nastalih u i poslije I. sv. rata i podjela u Europi na komunistički i kapitalistički svijet.

Jedna od tih pogrešaka je i stvaranje monarhističke, velikosrpske i diktature Jugoslavije,(„umjetne države“ kako je govorio Pavelić), nasuprot demokratskoj i nacionalno jednakopravnoj Jugoslaviji kakvu su zagovarali Hrvati, (također pogrešno).

Za tu nerazumnu ideju stvaranja povijesno neperspektivne države odgovorni su prije svih Velika Britanija i Francuska, (a neuspješno joj se protivio predsjednik SAD W. Willson,) koje su gurale Veliku Srbiju kao hegemonističku tvorevinu kao svoju saveznicu iz I. sv. rata i koju će moći stalno kontrolirati i ako zatreba usmjeriti je protiv Njemačke ili pak Rusije, kao svojega kontinentalnoga geopolitičkog protivnika i neprijatelja.

Takva, velikosrpska Jugoslavija, koja je naročito progonila i provodila genocidnu politiku prema Hrvatima bila je objektivni čimbenik i uvjet za buđenje ustaškog praktičnog političkog i vojnog duha i stvaranje ustaškog pokreta. O Jugoslaviji i u njoj zločinačkog odnosa prema Hrvatima kao uzroka nastanka ustaša piše i Les Shaw:

„Ipak, ustaše su se pojavili kao posljedica ogorčenja Hrvata terorom što su ga srbijanske vlasti provodile nad Hrvatima u razdoblju između dva svjetska rata, osobito od 1928. do 1934. godine.“

Subjektivni uvjet je bila dozrela hrvatska nacionalna svijest da Hrvati svoju slobodu mogu osigurati samo u svojoj samostalnoj i suverenoj državi Hrvatskoj. To kao političku svijest s povijesnim značajem aktualizirao je dr. Ante Starčević u svom političkom i literarnom, znanstvenom djelovanju. Ta svijest je bila prisutna i kod nacionalno svjesnih Hrvata prilikom stvaranja Jugoslavije; da joj je u Jugoslaviji ugrožena ne samo sloboda, nego i fizički opstanak. No, nažalost bila je poražena.

Navedeni objektivni razlog je naveden samo kao glavni aktualizirajući moment. Jer, Hrvatska je i prije toga čimbenika skoro puno tisućljeće živjela kao polu nezavisna i podčinjena nacija i polu država (uglavnom banovina), sve od 1102. t.j. nestanka vladavine hrvatskih narodnih vladara. Ipak ima mišljenja da je hrvatska zadržala osnovne elemente svoje državnosti, kao što je posebna unutarnja uprava., što smatramo da nije dovoljno za punu državnu suverenost.

Puni državni suverenitet ima država koja samostalno odlučuje o ratu i miru, a što hrvatska nije imala pravo. Sjećanje na svoje narodno kraljevstvo naročito je budilo svijest o pravu na vlastitu državu. Istina, Hrvati su poslije Zvonimirove smrti dobrovoljno, poštujući pravo monarhijskog naslijeđa Ugarske pristali biti dio (ali posebni državni dio, kao država) zajedničke države s Ugarskom i o tomu s ugarskim kraljem Ladislavom 1102. potpisali Pacta conventu.

Već time Hrvatska dolazi u podređeni položaj s obzirom na izražene pretenzije Mađara za nekim hrvatskim zemljama, pogotovo na hrvatsko more. No, opći, naročito geopolitički položaj Hrvatske biva radikalno ugrožen tek provalom Turaka na Balkan i u Hrvatsku.

Provalom Turaka Hrvatska postaje opasno ugroženo „predziđe kršćanstva“ i objektivno sama nema dovoljno snage da se turskoj sili odhrva, pa je prisiljena s Austrijskim carstvom 1527 sklopiti ugovor o zajedničkoj obrani, ali i o sjedinjenju Hrvatske i Ugarske s Austrijom.

Time Hrvatska silom prilika dolazi u još nepovoljniji položaj glede ostvarivanja svojih interesa jer su joj nadređeni i ugarski i austrijski. Austrija s Mađarskom dijeli Hrvatsku i hrvatsko ozemlje. (Austrija s Mađarskom 1867. pravi sporazum, nagodbu i stvaraju Austro-Ugarsku monarhiju, koji mnogi tumače i kao antislavenski jer su jedino Mađari bili ne-Slaveni u Carstvu).

Taj neprijateljski odnos spram Hrvatske i Hrvata Austrija je trajno zadržala tako da je za vrijeme NDH bila izrazito antihrvatski i prosrpski raspoložena tako da su naročito austrijski generali za vrijeme II. sv. rata bili protiv vojske i države hrvatske, protiv NDH.

Ukratko, simbolično prikazano, potiskivanje i žrtvovanje hrvatskih nacionalnih i državnih interesa potenciralo je i zaoštravalo hrvatsku volju za moć, volju za samostalnom državom što je, pokazalo se tijekom povijesti, bilo moguće jedino oružjem. A oružjem to znači ustankom pobunjenika koji su tijekom povijesti, koliko je poznato još od 14. st. bili nazivani ustaše.

Simbolično to možemo prikazati uporabom prezentativne sile nad Hrvatima:

-Austrija je stvarala ustaše Zrinsko-Frankopanskom urotom,

-Mađari, otimanjem hrvatskog ozemlja preko Drave, Međimurja i izdvajanjem iz Hrvatske i pripajanjem Rijeke Mađarskoj, Turci pokoljima, progonima i uporabom svih drugih oblika nasilja protiv Hrvatske i Hrvata, Italija (naročito Venecija) stalnim nastojanjem otimanja Dalmacije Hrvatskoj,

-te konačno Srbi genocidnom politikom protiv Hrvata najprije uz dopuštenje turskih vlasti za vrijeme turskih osvajanja i vladavine, kad su predci današnjih Srba kao neredovite turske čete tzv. martolozi činili strašne zločine nad Hrvatim i napokon svojom genocidnom politikom i u Staroj i u Novoj Jugoslaviji.

Podsjetimo se na pokolj zarobljenih vojnika Hrvata 1915., skupa s Ruskim Kozacima, zarobljenih domobrana kao austrijskih vojnika, u „Kanatnom zavodu“ i klanje u Odesi nekoliko desetaka tisuća Hrvata (procjena najmanjeg broja je 10.000) tih vojnika i njihovo bacanje u Crno more. „Bilo je to ubijanje - en masse“, rekao je Miroslav Krleža. Ubijanje se inače produžilo i u 1916. i 1917. pa se pretpostavlja da je broj ubijenih dosegao i više od 10.000 u svojoj političkoj konstanti velikosrpske politike istrebljenja Hrvata i zauzimanje hrvatskog ozemlja.

To je i prikriveni, pravi smisao izreke s povijesnom velikosrpskom porukom i zahtjevom Milovana ĐilasaHrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela.“ Ustvari, da bi Velika Srbija mogla živjeti. Sva ta genocidna velikosrpska politika simbolizirana je ubojstvom hrvatskog političkog prvaka Stjepana Radića u jugoslavenskom parlamentu. 1928.

Dakle, možemo zaključiti: navedene države sa svojom neprijateljskom politikom spram Hrvatske i Hrvata stvorili su hrvatske ustaše, ustaški pokret kao legitimne branitelje hrvatske slobode, pače i same opstojnosti, što je naravno i božansko pravo svakoga naroda.

20180209 084551

Naši političari HOS-ovce nazivaju ustašama! Jasno je i zašto, a još je jasnije tko su ''naši'' političari!

To su Hrvati ostvarili u Domovinskom ratu 1991-1995. Izvanredno stanje. Ali ipak najizravnija i najzloćudnija politika protiv Hrvata vođena je u Jugoslaviji kako u prvoj tako i drugoj. Za ilustraciju te zločinačke politike citirat ćemo dr. Antu Pavelića o gospodarskom uništenju Hrvatske u Staroj Jugoslaviji. Činjenice navedene u ovom podužem citatu toliko puta su istražene i potvrđene od uglednih hrvatskih ekonomista akademika, sveučilišnih profesora i dugih gospodarskih znanstvenika. Pavelić piše:

„U domovini je međutim beogradski režim nastavljao sa svojim uništavajućim razornim djelom. U svom programu uništavanja ekonomske i gospodarske snage našega naroda, Beograd je poduzeo đavolski promišljene mjere: prisiliti sva naša poduzeća, sve veleobrte – industrije - da presele svoja sjedišta iz Hrvatske u Srbiju i prouzrokovati time slom svih hrvatskih novčarskih zavoda.

I, stvarno, sva su se velika poduzeća koja su uvijek imala svoja sjedišta u Zagrebu, morala preseliti u Beograd, a uz njih malo pomalo preselili su se i uredi i čitavo njihovo poslovanje. U isto vrijeme režim u Beogradu stvorio je izvjesne bankarska zavode, koji su dobili povlastice i monopole bankarskog i financijskog poslovanja, dok su našim bankarima postavili zakonima i drugim propisima takve zapreke da su sve banke, jedna za drugom, morale u najkraće vrijeme zatvoriti svoje – obloke - „šaltere“.

Stari, čvrsti i glasoviti bankarska bankarski zavod, Prva hrvatska štedionica, izdržala je neko vrijeme svojom čvrstoćom, svojim velikim sredstvima i izvorima, ali je na kraju i ona morala podleći. U roku kraćem od godinu dana hrvatski narod izgubio je više milijardi svoga narodnog imetka.

Tisuće i tisuće malih štediša izgubile su sav svoj imetak – ušteđevinu cijelog svog života. Mnoge su obitelji ostale bez svakodnevnog kruha i pale u krajnje siromaštvo. Mnoga i mnoga poduzeća su propala. Osobito obrtnici su ostali potpuno osiromašeni.

Beogradska vlada imenovala je u svim bankama svoje komesare sa zadaćom da unište i ono, što bi se eventualno još moglo spasiti. Štedne knjižice tog spomenutog glasovitog zavoda nisu se mogle više unovčiti. Režim je imao osobiti interes uništiti upravo taj zavod, koji je bio. takoreći, predstavnik cijele financijske moći našega naroda. I uspio je.“ Ova antihrvatska eksploatatorska velikosrpska politika ponovila se i u Titovoj Jugoslaviji koja je pače 1971. izazvala i hrvatske komuniste uvjerene Jugoslavena na pobunu (Hrvatsko proljeće).

Nažalost, i politika pretvorbe i privatizacije izazvala je i nezadovoljstvo s hrvatskom vlasti i stvaraju se skupine ali i stranke ustaške političke orijentacije jer vjeruju da je NDH bila jedina demokratska i pravična narodna i nacionalna vlast.

Nerazumni je oportunizam od zagovaratelja da se Hrvatska ne treba osvrtati na svoju povijest, pa ni na ustaštvo, nego se samo usmjeriti na izgradnju uspješne budućnosti. Ali to nije moguće prije nego se spozna svoj nacionalni bitak kroz povijest čiji je važan segment i ustaštvo i bez ocjene toga bitka, dakle i hrvatskog ustaštva. Iz više razloga Hrvati se moraju odrediti spram ustaštva.

Prije svega zbog toga što je hrvatstvo kao takvo denuncirano kao politički genocid, vrijedan prijezira i progona, te povijesne osude. Tako prikazan svijetu od pobjedničkog jugokomunističkog pokreta u II. sv. ratu i dalje je u poslijeratnim godinama podržavan i održavan od velikosrba djelotvornom promidžbom. Od komunističke i jugoslavenske ideologija.

Pri toj ocjeni i sami Hrvati moraju biti iskreni i istinito ga prikazati, bez lažiranja. Moraju to činiti i iz eugeničkih razloga koji im nameću neprijatelji. Kao, Hrvati su bili oduvijek takvi ustaški zločinci što se nasljeđuje pače i kako sadašnji tako će i budući Hrvati biti takvi i to se može iskorijeniti samo iskorijenjem svih Hrvata.

O navodnom ustaškom zločinu u II. sv. ratu i poraću došli su američki tužitelji protiv njemačkih generala s bojišnice u jugoistočnoj Europi od 1941-1945. do slijedećeg, već citiranog zaključka: „Mišljenja smo da je Hrvatska cijelo vrijeme o kojemu je riječ bila zaposjednuta zemlja i da su za sva djela koja je počinila hrvatska vlada bile odgovorne okupacijske sile“ Komunističke i velikosrpske laži o ustaškim zločinima uspješno su razotkrivene i u knjizi Jasenovački logor, o čemu ćemo naprijed više govoriti.

Zato mi naš rad o ustašama želimo voditi kao diskurs teorije istine koja može biti samo jedna i jedinstvena, a ne da se pri svakom političkom vladalačkom poretku o njemu stvara druga, nova politička istina. Istina i o političkim činjenicama, procesima i događajima je uvijek ista, ali se često prema želji političkog neprijatelja i njemu za potreba političke taktike i strategije ispostavlja uvijek druga „istina“, s tobožnjim pravom vlastite i drukčije interpretacije po vlastitoj želji uvijek istih činjenica.

Autor: Prof.dr.sc. Petar Vučić

Holm Sundhausen „Geschichte Jugoslawiens“, Stuttgart, 1982.

71. Do promjene  od travnja (1931)… Koliko je Dubrovnik držao do svoje samostalnosti i slobode svjedoči nam i ovaj zapis: „Kad je Dubrovnik 1797. izgubio samostalnost, njegovi patriciji zakleli su se da ne će rađati djecu. Nekoliko obitelji ostalo je vjerno toj zakletvi“ Horstenau, isto str.471. Sloboda vrjednija i od samoga života. Još je Pribojević 1525. zapisao: „Ragusini nulli parent – „Dubrovčani se ne pokoravaju nikome“,Vinko Peibojević, 

O podrijetlu i zgodama Slavena, Zagreb, 1951. str. 21.

 „Samo pak ime organizacije prvi put se susreće u Ustaši od travnja (1931)…Do promjene imena organizacije u „ustaški pokret“ dolazi godinu dana kasnije“ Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Sveučilišna naklada Liber i Školska knjiga, Zagreb, 1977. str. 21, a „… površina NDH uznosila je 102.000 km.“ Isto str. 105. Prema J, Jarebu Pavelić je počeo formirati ustaški pokret već 1930. Ist, str, 21. fus. 41

Povijest srpske genocidne antihrvatske politike sustavno, iscrpno argumentirano i detaljno je izložio  Ivan Gabelica u vrijednoj knjizi vlastitog izdanja  Blaženi Alojze Stepinac i Hrvatska država,, Zagreb, 2007.

Ovo piše Les Shaw 1973. u svojoj knjizi Hrvatima se sudi klevetom, Naklada Benedikta, Zagreb, 2011. str. 23-24., ogorčen suvremenim progonima Hrvata u Australiji od Titovih tajnih služba. Kad se pročita ova Les Shawova knjiga i u njoj djelovanja Marijana Jurjevića, Hrvata u službi jugoslavenskih tajnih služba protiv Hrvata, s pravom se zapitamo jesmo li mi Hrvati samo izdajnički narod sve od jednog Jurjevića do Tita, čovjeka državnika svjetskoga ugleda koji to nikad ne bi postigao da nije vodio politiku uništavanja Hrvata i hrvatstva.

Zapravo, kao manjinski narodi osim Slavena u Austro-Ugarskoj su živjeli i Nijemci, Talijani, Furlani, Ladini i Rumunji.

“Mi ne znamo nažalost, razlikovati Hrvate od Austrije. Svi zločini, koje počinju Austrijanci, pripisuje se Hrvatima“. Izjava Camilla Benso Cavoura (1810-1861) Eugenu Kvaterniku. Prema dr. Marijan Rogić, Pod Zvonimirovom krunom, Munchen, 2008. vlastita naklada, str. 67.

 Radić je inače na smrtnoj postelji zavjetovao svoje sljedbenike: „Nikada nemojte ići u Beograd“ Velikosrpska oligarhija i u Staroj i u Novoj Jugoslaviji po svojoj brutalnosti imala je sve karakteristike  Shawovog „crnog plemstva“: ubojstva  političkog protivnika, služenje lažima, prijevarama i drugim političkim amoralnim metodama.

 Ante Pavelić, Doživljaji. Kako sam osnovao Nezavisnu Državu Hrvatsku, Despot Infinutus, Zagreb, 2015. str. 20.

 „Gleise je iz ljudskih i drugih razloga protivnik ustaša.“ Ali „„Prije svega politički je neodrživo svako emocionalno stajalište protiv takozvanih ustaških zločina,. Ono je u većini slučajeva pretjerano“ Gleise fon Horstenau, Zapisi iz NDH, Disput, Zagreb, 213 str. 216,.podtekstica 170. Glaise je inače imao projugoslavensko, antihrvatski političko stajalište. Tako je Keitlu rekao da je razbijanje Jugoslavije „najveća pogreška“, Gleise von  Horstenau, Zapisi iz NDH, Disput, Zagreb, 2013 str. 148.

Čitajte nas na našem portalu: http://istinomprotivlazi.com

Komentirajte na našoj fb stranici: https://www.facebook.com/negovorumrznjeistinomprotivlazi

Opća deklaracija o ljudskim pravima: Član 19. 'Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvaća i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obavijesti i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice'

(19 votes)

Leave a comment

Donirajte

Amount: