ISTINA O DONIRANJU ORGANA - POKRIĆE ZA UHODANU MEĐUNARODNU ZLOČINAČKU ORGANIZACIJU!
Headline: Part first: the truth about donating organs-cover for established international criminal organisation!
  • Objavljeno
  • Pročitano 6866 puta

ISTINA O DONIRANJU ORGANA - POKRIĆE ZA UHODANU MEĐUNARODNU ZLOČINAČKU ORGANIZACIJU!

Javno mišljenje, izjave i tvrdnje da se organi uzimaju od mrtvih ljudi je čista laž. Organi za transplantaciju moraju se uzeti samo od još uvijek živih ljudi. Svi organi od mrtvih ljudi za transplantaciju su potpuno beskorisni. Zašto se ta činjenica prešućuje?

Što je donacija organa?

Donacija ili darivanje organa je znak altruizma i plemenitosti, kojom jedna osoba iskazuje svoju želju i namjeru da nakon svoje smrti daruje – pokloni, bilo koji svoj organ ili tkivo.
Danas, na lokalnom nivou svuda po svijetu, ni jedna tema nije toliko aktualna, hvaljena i toliko zastupljena kao što je to ”biti donator organa”.

Zašto je ova tema sada toliko aktualna, ujedno i kontroverzna?
Zato, što je potrebno da se ponovno pridobije povjerenje mase naroda u ”humanost” akcije doniranja organa.
Na taj način se želi povratiti povjerenje koje je izgubljeno, poslije većeg broja afera oko transplantacije organa, koje su se pojavljivale u klinikama zadnjih nekoliko godina.

Mediji, socijalno osiguranje, zdravstvo, bolnice, škole, političari, crkva, humanitarna društva, 'neprofitne' organizacije, 'dobrotvorne' ustanove, poznate ličnosti … svi oni apeliraju na nas, da budemo humani, plemeniti, čovjekoljubivi, da pokažemo svoju ljubav prema bližnjem i da doniramo organe.

Dr. prof. sc. Luka Tomasević ovako tumači stav katoličke crkve:

”Katolička crkva odobrava i podupire transplantaciju organa, naglašavajući solidarnost sa bolesnicima i prihvaća transplantaciju kao oblik služenja ljudskoj obitelji i kao sredstvo promicanja zdravlja i života … to je altruizam, gdje se žrtva potencijalnog darovatelja dovodi u vezu sa Kristovom žrtvom, koja je izvor inspiracije i putokaz za svakog kršćanina.”

”Darivanje organa je jedan poseban oblik ljubavi prema bližnjem.” (Papa Benedikt XVI, citirano na radio Vatikan, 07.11.2008 god.)

Profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu dr. Enes Ljevaković ističe, da je u islamu u načelu doniranje organa human čin, bilo da se radi o živom donoru, ili pristanku na doniranje organa nakon smrti, uz, naravno, određena pravila.
“Kod živog donora mora se voditi računa o tome da on ne bude oštećen, odnosno ne mogu mu se uzeti vitalni organi bez kojih ne bi mogao nastaviti život.

Kada je riječ o uzimanju organa nakon smrti, neophodno je da čovjek za života da svoj pristanak, inače bi to bila jedna vrsta otimačine, što, dakako, ne bi bilo dozvoljeno. U nekim zemljama imate takve zakone, da se uzimaju organi nakon smrti čovjeka i bez njegovog pristanka, a islam to ne dopušta”. –

U Hrvatskoj i Austriji su doniranje organa ”veoma mudro”, zakonima uredili.

Prema zakonu u Republici Hrvatskoj, svi smo mi dobrovoljni darivatelji organa, ako se tome nismo još za života protivili. Svoje neslaganje s darivanjem svojih organa možemo izraziti tako, da kod svog liječnika obiteljske medicine, ispunimo određeni formular, koji se uvijek mora imati pri sebi!?

Iako se u medijima sve više poziva na donaciju organa, u stvarnosti to je još uvijek za prosječnog čovjeka tabu tema. Zašto? Zato što svaki razgovor na tu temu znači konfrontirati se sa vlastitom smrću. Većina ljudi ima strah od smrti i ne žele čak o tome ni razmišljati.

Druga strana medalje

Pored nesumnjive plemenitosti donacije organa, ipak pogledajmo i drugu stranu medalje zahuktalosti ove kampanje.
U tradicionalnoj etici, pitanje transplantacije organa može se svesti na više pitanja:

Je li uzimanje organa sa živog donatora protiv nepovredivosti čovjekovog fizičkog integriteta i je li uzimanje organa sa mrtvoga čovjeka protiv poštivanja njegovih ljudskih posmrtnih ostataka?

Kada je riječ o uzimanju organa sa umrlog čovjeka, postoji još jedno pitanje, a to je najvažnije pitanje: kako pouzdano ustanoviti smrt odnosno, jesu li današnji kriteriji nastupanja smrti baš pouzdani i sigurni?

Kada se pacijentu transplantira tuđi živ organ, čiji život tada on živi?

Pored toga, kritički prilozi uglavnom se odnose na probleme primatelja organa. Često pitanje glasi: Što se događa sa dušom donatora organa, kada njegovom još uvijek živom tijelu oduzmete organe? Hoće li njegova duša naći svoj mir? Ili će uslijed novonastalog ”kvantnog povezivanja” njegovo stanje mira biti poremećeno? Da li će takva duša ili tijelo u novoj inkarnaciji, trpjeti zbog toga ili će, na neki drugi način biti oštećeno?

Odvajanje duše od tijela

Kada govorimo o aspektima duše, mislim, da tada govorimo o čovjekovom unutrašnjem svijetu. O njegovom pogledu na svijet, o njegovim čežnjama, nadama, idealima i o njegovim ciljevima. Kod napuštanja ovog svijeta, odnosno pri napuštanju našeg materijalnog tijela ti naši unutrašnji stavovi vode značajnu ulogu.

Od njih ovisi da li će netko preživjeti laku smrt ili tešku. Taj naš unutrašnji stav odlučuje i o tome da li će jedna duša ”naći svoj mir” ili neće. Duševna borba u kojoj se ”traži svoj mir”, je jedan veliki problem kojim se bave skoro svi pacijenti kojima je ”presađen” neki organ.

Iz ovih nabrojanih razloga, pitanje donacije organa može se tek onda razjasniti, kada se dublje zađe u cjelokupnu čovjekovu bitnost. Pri tome, najznačajnije pitanje glasi: Kada je čovjek stvarno mrtav? Zašto bi to bilo najvažnije?

Doniranje: Poslije vaše smrti ili još za života?

Cjelokupna kampanja i svi oni, koji govore i pišu u prilog transplantacije organa, naglašavaju: 'poslije vaše smrti', na takav način počinje svaki razgovor o darivanju - doniranju organa.
Uzimanje organa za transplantaciju vrši se samo od organizma u kome se život još nije ugasio, od organizma koji još nije mrtav odnosno, od živog organizma.

Iz tog razloga uvjet za uzimanje organa iz tijela darovatelja, radi transplantacije je, kako da se riješi paradoks da se od živog tijela ne smije uzeti nikakav organ, pritom znajući, da su organi sa mrtvog tijela za transplantaciju sasvim bezvrijedni.

Slučaj Džordž

Priča o pokušaju uzimanja organa iz mrtve/žive osobe dolazi iz Hjustona. George Pickering mlađi doživio je težak srčani udar te je u bolnici proglašen “moždano mrtvim”. Liječnici su se pripremili za uzimanje organa iz njegovog tijela no Georgeov otac nije se slagao s tim vjerujući da njegov sin nije mrtav.

Došao je u bolnicu sa pištoljem i nije dozvolio medicinskom osoblju da isključe aparate i uzmu organe iz tijela njegovog sina. Zahvaljujući dobivenom vremenu, dok je prijetio osoblju, sin se oporavio, a otac je uhićen i odležao je 11. mjeseci u zatvoru.

Javno mišljenje, izjave i tvrdnje da se organi uzimaju od mrtvih ljudi su čista laž.

Organi za transplantaciju moraju se uzeti samo od još uvijek živih ljudi. Svi organi od mrtvih ljudi za transplantaciju su potpuno beskorisni. Zašto se ta činjenica prešućuje?

Moždana smrt

Kod mnogih donatora ili članova njihovih obitelji postoji nepovjerenje prema dijagnozi moždane smrti. Moždana smrt se smatra definicijom smrti koja nastaje djelomičnim ili potpunim prestankom moždanih funkcija. No, otkrilo se da se informacije o pogrešno postavljenoj dijagnozi moždane smrti često kriju.

Neurolog dr. Hermann Deutschmann je, prema izvještaju TV ARD proučio 230 dijagnoza moždane smrti između 2000 i 2005 godine: 'Često su nas zvali da vidimo pacijente za koje su dežurni liječnici konstatirali moždanu smrt, ali mi smo utvrdili da moždana smrt nije nastupila. To se događalo u 30% slučajeva', rekao je dr. Deutschmann za Deutsche walle.

Što je istina?

Istina je, da je donator-davatelj organa prije svega žrtva. Žrtva zato, jer on još uvijek diše, srce kuca, znoji se, ima suze u očima, krvni pritisak mu poraste i tijelo se počinje grčiti kada osjeti zahvat skalpela, a sve to su znaci života.
Zašto se onda ipak dozvoljava proces vađenja organa, odnosno, zašto se dozvoljava ubojstvo žrtve?

Ono što zna samo mali broj upućenih, to je da se davatelji organa-donatori (još nisu mrtvi), vezuju na operacijski stol, pri čemu se organizam opire i brani. Iz tog razloga im se daju relaksanti, kako bi se sva muskulatura uspavala. To se čini i zbog toga:
 Da se kirurzi zaštite od opasnosti dok rade sa skalpelom,
 Zato što se kirurzi osjećaju nelagodno dok se organizam brani,
 Zato što je teško objasniti bolničkom osoblju da se na operacijskom stolu zaista nalazi mrtav pacijent. www.organosprotection.com

Pacijent pripremljen za eksplantaciju – vađenje organa, nije mrtav, on se ubija samim činom uzimanja organa!

Istraživač mozga, prof. dr. Detlef Linke iz Bonn-a kaže: ”Organizam umire za vrijeme operacije (eksplantacije), kada mu se kuhanom solju ispire sistem krvotoka.
Upravo to tvrde i mnogi poznati liječnici, a jedan od njih je britanski kardiolog i docent dr. David Evans koji jasno i glasno kaže: 'Uzimanje organa-eksplantacija, je ubojstvo' www.info.kopp.de

'Ako objasnimo narodu sve oko donacije organa, poslije toga nećemo dobiti više ni jedan organ.', rekao je prof. dr. Rudolf Pichlmayr, jedan od pionira transplantacijske medicine.

Broj davatelja organa znatno se smanjio ali potrebe za organima su porasle. Mnogi pacijenti dobivaju drugi, treći ili četvrti organ. Poznato je da se vrše transplantacije do 7 puta (slučaj presađivanja srca Davidu Rockefelleru). Zato postoji pritisak, da se zamjena organa, kao medicinski akt, isključi iz bilo kakve provjere i kritike.

Pomislite na farmaceutsku industriju koja i na lijekovima protiv odbacivanja organa zarađuje. Na primjer: implantant sa presađenom jetrom godišnje potroši lijekova u vrijednosti od 150.000 eura…

Imajući u vidu sve navedeno moramo postaviti pitanje: kome koristi transplantacija?

Prosto je nevjerojatno kako je zadnjih nekoliko godina, na najširem polju nastala navala na građanstvo da daruje svoje organe. Na tom području svi su se angažirali: ministarstva, političari, zdravstva, mediji, kao i razne ”neprofitne”, ”dobrotvorne” i ”humanitarne” organizacije i društva.

Čudno je, čak veoma čudno, da u današnjem vremenu, sve više besposlenih ljudi, koji se nalaze u neimaštini i beznađu, javnost kuca na vrata 'ljubavi prema bližnjem' za darivanje organa, a ne za pomoć, koja bi gladnim ljudima besplatno podijelila hranu da ne moraju kopati po kontejnerima.

Možda se uzrok nazire u izvještaju hrvatskog katoličkog liječničkog društva, sa sastanka 17.ožuja 2005 god. u Zagrebu, gdje između ostalog piše:

'Cijena transplantacije jetre je oko 200.000 kuna, bubrega i pankreasa 150.000 do 300.000 kuna. Rezultati presađivanja su odgovarajući rezultatima u svijetu.'

Izvor: Global Media

 

(10 glasova)